|
|
| < | veljača, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
owai blog wlasništwo je jedne saswim obichne i normalne (?!) cure koja ne voli privlačiti pozornost, ali ipak woli kad je netko primjeti...
msn: kisnanoc@gmail.com 
Luke. :) ~ bLog zamišLJen kao priča koJa će napokon biti dowršena...:)
~ lijenost na dijelu. ~
~ Ovo sam ja. :)
jer gLazba Je žiwot. :)
DraGi mi BLoGowi i oSTaLe StRaniCe.....:)
eleanor rigby...:)-djewojka za koju kiša nikad neće prestati padati....wrijeme je pokazalo koliko smo slične, i neizmjerno mi je drago što takwu osobu imam krai sebe....:)
her name is...:)-osoba kakwe se rijetko susreću...žiwi za umjetnost i užiwa stwarajući umjetnička djela...a njene fotke uprawo to i jesu...posebna je...:)
d.w....:)-jedan wuk...posebna osoba u mom žiwotu...ako trebate pomoć, nikad wam neće reči ne...bez njega ništa nebi bilo isto....:)
dripac...:)-neobičan blog s neobičnim pričama, ima nečeg u tome..nečeg posebnog...:)
propheta nemo...:)- blog prepun potpuno (ne)umjerenih posotwa čiji autor sam za sebe kaže da je "teoretičar teorije, a u praksi nepraktičan živalj. povučeni egzibicionist." a to weć samo za sebe gowori dowoljno...;)
little_angel...:)-blog koi je doista poseban.. i samo je jedan razlog tome.. piše ga posebna osoba.. osoba koja za swakoga ima lijepu riječ.. a nekad to znači wiše od ičega...:)
naty...:)-dobra frendica....exploziwna...prawi mali bikonja...al tu je kad ju trebte....i to je ono bitno.....:)
kuhani zec a.k.a. dodo...:)-frend iz razreda....jedan od četworice weličanstwenih.xD pisac u duši....ima zanimljiwa razmišljanja i profinjeni smisao za humor....hehe..obawezno ga posjetite...;)
zauwijek mlada...:)-žiwot ispisan u rimama.....nemojte se bojat ući u njega.....poseban je......:)
blog...:)
~ woLim prijatelje.. woLim starce, čak i onda kad se to nebi reklo iz priloženog..
wolim čitati knjige (opsesija).. ali ne čitam lektire.. to ostawljam za razdolje duboke starosti, a.k.a. penziju..
swiram gitaru, obožawam wodu, wolim gledat filmowe, wolim kemiju, biologiju, psihlogiju i logiku.. obožawam kišu i swe wremenske prilike koje uz to idu.. wolim žiwotinje, wolim pisati, powremeno wolim ljudima ići na žiwce, wolim kad me neko woli.. wolim kad ja nekog wolim, cijenim iskrenost u prawom trenutku i na wrijeme, wolim wjerowati u ono što mi se swiđa, wolim sama stwarati swoja prawila, wolim sjećanja, wolim upoznawati nowe ljude, ići na nowa mjesta, wolim putowati, san mie otići na nowi zeland, wolim glupiranje i ozbiljnost, owisno o situaciji, wolim izmišljati glupe razloge i isprike, wolim maštati, wolim lutati bezwremenskim prostorom, wolim noćne šetnje gradom, nekad wolim biti sama, wolim prirodu, a moja naiweća ljubaw je muzika
(rock)
~ LJuDi koe woLim... 
~ daJana maria a.k.a. dayChi
~ dawid a.k.a. daweŽ (ZmotaNo moe)
~ nataLiJa a.k.a. nati
~ iwa a.k.a. eLeanor rigby
~ dawid a.k.a. D.W.
~ anamariJa a.k.a. amy 
~ niweS a.k.a. niweSka
~ ne woLim matematiku i powijest
, ne wolim wlastitu brzopletost, zaborawljiwost i šutljiwost, ne podnosim dwolične, trolične i umišljene ljude koi su sami sebi dowoljni i misle da su iznad swih
.. mrzim arogantnost i nepoštowanje, mrzim riječ mržnja i nastoim je koristiti čim rijeđe, ne wolim nametnuta prawila, ne wolim biti sama
, a ne wolim ni biti u welikom društwu.. izbjegawam biti u centru pažnje.. ne wolim kad se neko prawi pametan a nema blagog pojma
, ne wolim narodnjake ali nemam ništa protiw da ih ostali slušaju.. žiwcira me kad neko pokušawa nametnuti swoje ideje pod swaku cjenu, ne wolim izrugiwanja na temelju wanjskog izgleda
jer wjerujem da se ono naiwažnije krije u čowjeku, mrzim nasilje swih wrsta, mrzim zlostawljače žiwotinja i ne wolim rat jer u njemu ne widim nikakaw smisao
.
~ boJim se dubine i bez obzra na to kolko wolim wodu, nikad nebi ušla u podmornicu.. osim toga boim se gubitka woljenih osoba, boim se biti među puno ljudi, biti sama.. i nekad se, narawno boim sama sebe
.
Lay down
Your sweet and weary head
Night isfalling
You have come to yourney's end
Sleep now
And dream of the ones who came before
They are calling from across the distant shore
Why do you weep?
What are these tears upon your face?
Soon you will see
All of your fears will pass away
Safe in my arms
You're only sleeping
What can you see on the horizon?
Why do the white gulls call?
Across the sea a pale moon rises
The ships have come to carry you home
And all will turn to silver glass
A light on the water
All souls pass
Hope fades
Into the worlo of night
Through shadows falling
Out of memory and time
Don't say
We have come now to the end
White shores are calling
You and I will meet again
And you'll be here in my arms
Just sleeping
What can you see on the horizon?
Why do the white gulls call?
Across the sea a pale moon rises
The ships have come to carry you home
And all will turn to silver glass
A light on the water
Grey ships pass
Into the west....
Home is behind
The world ahead
And there are many paths
to tread
Through shadow
To the edge of night
Until the stars are all alight
Mist and shadow
Cloud and shade
All shall fade
All shall...
fade....
~ zanimljiwe rečenice pametnijih od mene...
I sad i was back home but i'm far away...
When i look into your eye trere's nothing there to see, nothing but my own mistakes staring back at me...
Against my will i stand beside my own reflection...
All you have to decide is what to do with the time that is given to you...
The very worst part of you is me!
Fear is how i fall, confusing what is real...
I've let myself become you...
In the end it doesn't even matter...
Samo su idioti i politichari uvijek sigurni...
Kill yourself, there's nothing you can do...
Save the planet...kill yourself...
Nekako najvishe me bolish ti...
I wonna feal like i'm somewhere i belong...
Knjige su upakirani snovi...
In the end the only thing that matters is love...
Možda je laž samo kriva istina...
To što swi znaju ne znachi da je istina...
There ca be no victory without suffering...no fredom without sacrifice...
It's not a matter of luck, it's just a matter of time
~ znate weć.. samo je pokrenite..
pronašla sam danas tekst izwađen iz dawno obrisanog bloga. blog dobrog prijatelja i welikog uzora u pisanju, pa i u mnogocemu drugom. radi se o posljednjem postu s tog bloga. rečenice koje nikad neću zaborawiti i koje za mene imaju posebno značenje jer.. pa, recimo da izražawaju ono što ja pokušawam izreči weć duže wrijeme.. do sad mi to nije pošlo za rukom, ali možda jednog dana i ja postanem pisac, dostojan tog imena.. tko zna. možda, jednom, kad ja napokon neću biti potrebna blogu, a ni on meni, netko bude pisao post o mom tekstu. a možda i ne.
u zadnje wrijeme počela sam primjećiwati da se dosta oslanjam na sjećanja.. zamaram se učinjenim (čitaj propuštenim), prowodim sate i sate razmišljajući o takoreči, ničemu i razbijam glawu događajima na koje wiše ionako nemogu utjecati. a čemu swe to? neznam. jednostawno imam glupu nawiku ne žiwjeti sada i prepuštati uprawljanje wlasitim žiwotom nekom sitnom djelu mene koi se još uwijek čwrsto drži za danas.
tek kad nešto izgubiš, shwatiš koliko ti je to značilo..
da, ponowo mi je trebalo wremena da to shwatim. i sad je narawno, po stopedesetdewettisućaiosamstoti put prekasno. i sad bi ja natrag. e pa nemože. weć je stwarno bilo wrijeme da to i shwatim. nema natrag. one way ticket. zaborawi.
izgleda da je owaj post otišao u neželjenom smjeru, ali neću ništa brisati, nego ću jednostawno owdje stati.
knjiga ne zawršawa owdje. ima još mnogo toga što treba biti spomenuto. zato sada nastawljam čitati. nadam se, ne prebrzo.
kišni pozdraw. :)
otworila je oči. ponowo kišno jutro. njeno omiljeno doba
godine.. jesen. prozor je otškrinut. wjerojatno ga je
jučer zaborawila zatworiti.
is this what she wanted?
is it going to work??
what does she feel?
is that the day, when rain stops falling??
is it?!
how does it feel to go on?
is it worth trying??
what's going on?
is she in love?
no answer. not yet.
let it go.
rain always helps to understand.
and don't think. just don't think.
answers will come. and u will know.
i don't. not yet.
prozor je zatworen.
nedefinirani post.
pozdrawljam.
pusa za znaš weć koga. :)
wjerojatno je wrijeme da wam se jawim.
nadam se da niste predugo čekali..
~ here comes the rain again.. falling on my head like a memory..
falling on my head like a new emotion.. ~
~ znate weć.. :)
rekla sam da ću od sada biti samo putnik.. pa ewo i
mog izwješća s prwog putowanja swjetom mašte..
Jutro je.. ležiš pod krowom od lišća i grana.. otwaraš
oči.. swe oko tebe je zeleno.. čuješ kapi kiše kako lupkaju
po šupljem deblu negdje u blizini. blaga studen prolazi
ti tijelom.. ipak, nije hladno. udišeš swijež zrak i ne
wjeruješ. ne wjeruješ da na swijetu ima još mjesta poput
owog.. ustaješ.. pod bosim nogama jasno osjećaš
meku mahovinu.. izlaziš iz swog dobro skriwenog
šumskog zaklona i protegneš se. ispunjuje te poseban
osjećaj slobode. uzimaš drwenu posudu u ruke i krećeš
prema obližnjem jezeru.. putem primjećuješ spokoj
žiwahnog mjesta kao što je kišna šuma.. mjesta na
koje još čowjek nije kročio nogom.. i bolje da nije.
dolaziš do kraja swog puta i pogled ti seže u duboku
prowaliju u kojoj se nalazi jezero. šum wisokog wodopada
ispunjuje ti uši. jedan od najljepših prizora u twom žiwotu.
užiwaš u zwuku prirode.
kapi weselo pršte na swe strane, a ti ih čak i owdje
daleko gore možeš osjetiti na koži. dopuštaš dugoj
zlatnoj kosi da ti padne niz ramena.
krećeš prema dnu.. laganim korakom priblišawaš se
stakleno bistroj powršini jezera. nakon nekoliko
neodređenih trenutaka, ta tko se još na owakwim
mjestima zamara wremenom, zagaziš u ledeno hladnu
wodu. sitne ribice pliwaju ti oko gležnjewa. zaranjaš
drwenu posudu pod powršinu i ispunjawaš je wodom..
odlažeš je sa strane u sjenu i ulaziš dublje u wodu.
promočena bijela tkanina lijepi ti se uz kožu.. laganim
zamasima ruku prelaziš jezero.. izlaziš iz wode s nowom
energijom u srcu.. ostawljaš jezero za sobom i
kročiš nazad u šumu.. pratiš potočić koi te wodi
swe do srca zelenila..
twoje wilenjačke uši čuju i prepoznaju swe zwukowe
nekoliko kilometara uokolo.. još uwijek čuješ žubor
slapa u daljini.. čuješ i glasanje mnogih skriwenih
žiwotinjica..
kristalne kišne kapi zasipaju šumsko tlo u dobro
poznatom ritmu.. otpijaš nekoliko gutljaja iz drwene
posude. ispunjuje te toplina.. ostaješ razmišljati u sjeni
golemog drweta, dok kišne kapi postojano mrse sliku..
toliko za sada.. kišni pozdraw do
sljedećeg susreta..
napuštam was.
neznam dali stwarno to mislim ali definitiwno mi je palo na pamet. neću se prewiše opraštati jer ne wjerujem sama sebi da se wiše neću wratiti. ali ipak, ko zna. zato je bolje ne otiči bez pozdrawa.
~ znate weć šta treba s pjesmom.
imam za was 3 pjesme koje sam napisala prije otprilike 2-3 tjedna.. moram priznati da je baš owa pjesma od gore utjecala na njih.
pogled u beskrajnost.
ništa osim tebe.
raskrwarena usnica.
beskrajna šutnja.
swezane ruke u polumraku.
wrisak tišine.
nož u grlu.
pogled u beskrajnost.
samo ti.
lice na bijelom papiru.
wrišti.
crne oči raširile su se do te mjere
da bi u njih stao cijeli swijet.
s wrha papira počinje se slijewati crwena boja.
wrisak postaje glasniji.
očita panika na blijedom licu.
boja se tiho slijewa niz papir.
prijeti.
još jedan prodoran wrisak.
nagla tišina.
gusta crwena tekučina prekrila je lice.
udaranje šakom po weć slomljenom ogledalu.
stari problem.
ne slušanje samog sebe.
poznato?
da, tebe pitam.
TEBE.
i ne gledaj me tako.
nisam ja pala s marsa.
ti si.
ti ne razumiješ.
ne ja.
meni je potpuno jasno da razbijeno ogledalo
nemože biti popravljeno.
~ sad, ako još nije zawršila pjesma od gore, ugasite je i pokrenite owu. potrebna nam je promjena raspoloženja. :)
zašto mi je palo na pamet napustiti blog?
jednostawno zato jer sam osjetila da me wiše ništa ne weže uz njega. a možda je uprawo to najweća glupost koju sam u žiwotu izjawila. weže me swašta. trenuci u kojima se nemogu suzdržati od pisanja, swe dosad napisano i narawno neki od was.. je li moguće da je swe to samo tako odjednom izgubilo swoj žar i da sam se poželjela maknuti od swega toga?
sudeći po tome da se uprawo to i događa, rekla bi da je moguće. da. moguće je. definitiwno je. ali zašto onda uporno odgađam taj trenutak u kojem ću napokon ugasiti blog editor i napustiti wlastiti blog? ostawiti was da čitate neke druge blogowe i da se smijete nečijim tuđim izljewima?
mislim da je odgowor toliko očit da ga jedino ja ne widim. treba mi blog. još uwijek mi treba mjesto gdje ću se moći ispucati kad mi dođe. još uwijek mi treba swe to.
i zato žalim dragi moji, ali zaglawili ste tu di jeste jer blog ostaje. a ja? e pa ostajem i ja ali ne kao pisac nego kao putnik. posječiwat ću was redowito. i ostawljat wam komentare. a kad mi dojadi putowanje kroz tuđe priče wratit ću se u wlastitu i napisati pokoji post. do onda, želim nam swima sretan put i mirno more, a wama ostawljam još jednu pjesmu po kojoj je i sam post dobio ime.
wrisak tišine uspawao je weć odawno zakrpanu lutku.
mrak otwara prozor.
slowa u zraku.
jarka siwa boja tjera te da zatworiš oči pred ponorom oblaka.
list pod krewetom.
lebdi.
tišina wrišti jače.
zaključawaš usta kako nebi morao widjeti taj wrisak.
odlaziš u pratnji zakrpane lutke.
swe do kraja wremena.
do sljedećeg susreta, waša suputnica, kišna noć
boečala asm ad uć panisat ospt, a oštop enzanm o meču ib ipsala, oljeb ad en ipšem o inmeču. azinljimwo ej liokok es ožem čire o čimenu. isman ojš in očpela irčpu a iw est ečw ortpoliši keloniko nimatu an ičtaenj. 
woe awm az čopetak dejna pjasme. inđoJ. 
dak asm klare ad ćune čiprati o činemu, prawoza ams slilami čire ad uć čiprati O činemu.
nimokre, kleda, u jelabi stranstwapro činega.
taš ej štani? kine ib klire ad ot en opstoji. ad ej ot amso mišljeniz jampo. lia, az kene ej abš štani esw an ijetusw. suje il i nio mišljeniz? lii ej štani asmo ojš dejna ječri nutaokre paonačke? ždamo ib man ot wes lobi nijejas ad es i misa nemookre glawanačke. 
ždamo ib man es ndao i waio zorpri ničio malnimnor. 
(
)
fu, la ams es polije čalaraspri o činemu.. la dja, ad en padnemis šeprewi tnapame.. (), ćune šiwe plitidi ook gato..
woe awm az rajk ojš dejan diweo. inđoj.
ot ib lobi wse az waio tup do neme. od dečegslije tupa, šniki drawpoz. 
~ mala napomena.. wečini riječi zamjenjen je samo redoslijed slogowa 
p.s. hwalja puuuno Ami na sljikici u nowom dizajnuuu.
ewo mene opet.. owog puta neće biti priče.. jednostawno nemam dowoljno inspiracije.. šta sam onda uopče došla??
e pa owdje sam da s wama podjelim dwije pjesme koje sam nedawno napisala.. da prewiše ne duljim, ewo ih..
~ pokrenite pjesmu.. :)
mrak..
kiša..
pljusak..
most..
koraci..
moi koraci..
približawam se rubu..
stajem kod zaštitne ograde..
swe mi se wrača..
i škripa kočnica,
i wrisak,
i noć poput owe,
i swijetla automobila
koi nam je dolazio ususret,
i twoje slomljeno lice..
baš swe..
ponowo prožiwljawam trenutak
u kojem gledam kako twoi automobil
tone u onu hladnu, tamnu wodu..
sad mi je jasno što si mislio
kad si rekao da ćeš me napustiti
makar to ne želiš..
oduwijek si znao da ćeš poginuti.
nepoznata prostorija.
polumrak..
u kaminu tinja plamen..
osjeća se da owdje netko žiwi..
iako..
ne widim nikog..
ulazim u sobu.
hodam..
parket škripi pod mojim nogama..
prilazim zidu na kojem se nalazi ogledalo..
uz kamin, to je jedini predmet u sobi..
prilazim..
treba mi nekoliko sekundi prie nego što
shwaćam da gledam u wlastito lice.
razbijam ogledalo.
ne želim da postoji dokaz
da sam ikad bila u toi prostoriji.
kišni pozdraw do sljedećeg posta sa nowom pričom.
widim, swe was je manje koi wjerno čitate owai blog..
i ne kriwim was.. ima mnogo zanimljiwijih.. al ipak, dat
ću swe od sebe da wratim staru inspiraciju i nastawim
pisati, jer to je ono u čemu doista užiwam.. možda
mi kiša pomogne.. swima wama koi ste još uwijek owdje
želim zahwaliti što ste uz mene.. da nema was, swe
owo nebi imalo smisla..pa, hwala wam. a sad
se wračam na početak cijele priče da was dodatno ne
zbunjujem swoim komentarima..
~pustite si pjesmu. :)
how do you pick up the trades of an oLd Life....
how do you go on,when in you heart,you begin to
understand
there is no ging back....
there are some things that time canot mand...
some hurts that go too deep that have taken hoLd....
otključao je wrata.. čim ih je otškrinuo, preplawio ga
je nježan miris wanilije pomješan dugogodišnjom
prašinom.. tai mu je miris bio toliko poznat da je gotowo
boljelo..samo jedna blijeda zraka swijetla probijala
se prema njemu kroz poluotworena wrata, ali i to je
bilo dowoljno da shwati kako se napokon ostwarilo
ono što je toliko dugo sanjao.. bio je doma. nakon toliko
godina tišine, hladnoće i mraka, ponowo je bio okružen
poznatim stwarima.. stwarima koje su budile toliko
toplih uspomena.. ušao je, saswim polako, jedwa dižući
noge, kako nebi ugrozio ljepotu onoga što ga
očekuje unutra.. odložio je swoi štap za šetnju, na staro
mjesto s lijewe strane wrata, spustio platneni rukrak
na drweni pod i zakoračio dublje u kuću.. stare daske
škripale su pod njegowim nogama.. drhtawom rukom
podigao je ogledalce s drwenog ormarića.. pričekalo
ga je u istom položaju u kojem ga je i ostawio.. približio
ga je licu.. unatoč istom izgledu ogledalca, (osim malo
debljeg sloja prašine), odraz u njemu bio je potpuno
drugačiji.. bujnu smeđu kosu zamjenila je sjeda, bore na
licu produbile su se i pojačale, i tek je sada shwatio
koliko je zaprawo wremena prošlo.. jedino su još oči
odawale da se radi o istoi osobi.. bile su duboke.. boje
neba i nepokolebljiwe.. kad je odlazio, bio je zdraw,
ponosit i mlad.. a sada je samo pognuti starac koi
na leđima nosi teret swijeta.. ipak, to mu nije problem..
zna da tako štiti swe one koi još nisu dorasli tom
zadatku.. okrenuo se, i pogled mu je pao na knjige na
staroj komodi prislonjenoi uz suprotni zid sobe
zaobljenog stropa.. bile su prekriwene debelim slojem
prašine i koža u koju su bile uwezene popucala je pod
teretom wremena.. odmah do njih nalazila se stara
slika.. ali bila je toliko puna paučine da se uopče nie
widjelo tko je na njoi.. približio se teškim korakom i
uzeo je u ruku.. obrisao ju je rukawom weste i zagledao
se u dwoje nasmješenih ljudi.. prepoznao ih je.. lijewo
je on.. a owa krhka žena pored njega bila je njegowa
supruga.. umrla je nedugo poslije njegowog odlaska..
ali on to nie znao.. pomislio je da je možda izašla u
wrt.. baš će se lijepo iznenaditi kad ga ponowo ugleda.
odmah je krenuo prema wrtu... ali dugo putowanje
prewiše ga je iscrpilo.. uspio je doći tek do swoje
stare stolice za ljuljanje.. sjeo je.. tu će je pričekati,
pomislio je.. no prije nego što se uspio snaći oči
su mu se sklopile i utonuo je u san bez snowa..
wječni san..
kišni pozdraw do sljedećeg posta. :)
~ kao što obećah., wratih se žiwa i manje wiše zdrawa.
(stala sam na ježa, zgrabil me grč na lijewoi nogi i
narawno, ostala sam bez glasa.) swe u swemu, u jednom
sam komadu. xD
~ odmah da se swima ispričam zbog ne komentiranja..al
otkad sam se wratila s mora i iz grčke jednostawno sam
izgubila wolju za pisanjem. ali, kao što widite, uspjela
sam se natjerati.. i swečano obečajem (časna masna:)
da ću odgoworiti na swe komentare na koje još nisam.
sram me bilo. 
~niŠta BeZ PrawoG GrČkog SiRTakiJa:)
(btw.probajte plesati tom brzinom. :p )
a SaD Da waS ne Dawim wiŠe, ewo
maLo SLika
~ to mie prwo palo na pamet.....neznam zaš. xD i molim
lijepo, bez ikakwih perwerzarija na tu temu.
a sad dwije informacije za was:
1) za otprilike dwa tjedna odlazim na maturalac:)
prawac grčka :D ...odmah poslije toga idm na
more....znači, nebude me na blogu koih tri tjedna...
(lakše malo s tim šampanjcima :p ) tak da se ne
ljutite ak wam ne odgoworim odmah na komentar.....
2)pomozimo našem dobro (ne)poznatom prijatelju
Kuhanom Zecu. on nam se nešto ulijenio zadnjih
pola godine i izgubio jadničak kompletan auditorij...iliti
čitatelje. i sad nezna šta će, pa sjedi i plače. xD i
zato budimo proaktiwni. (kupujmo hrwatsko.) ostawite
Zecu koi komentar... ali to nie swe! naš Zec ima uwjet.
kad skupi 7 komentara (zasad ih ima dwa. ) napisat
će nowi post. i to sa pričom! (a ako nazowete
odmah... xD )
link Kuhanog Zeca možete naći u linkowima. hwala.
ali ni to nie swe! idemo dalje. xD
do sad a ste weć mogli primjetiti da owo nie baš uobičajeni
post....a za to narawno, postoji razlog :)
naibolji razlog;)
pogađate, zawršetak nastawe. da,da. gotowo je. napokon.
ocjene su zaključene. i sad konačno mogu mirne duše i
čiste sawjesti zaspati na satu
ewo i prikladne pjesme. inđoj :D
šta još htjedoh reči...a da!....jedwa čekam more. i maturalac.
i ako swe bude po planu, zagreb.(crni leptir
je shwatio o čemu trabunjam. ostali ne moraju;)
ajd dragi moi...odoh ja....ostawljam kišni pozdraw
*pustite si pjesmu....
Weć nekoliko dana pokušawam napisati post......imam
ideju...napišem pola.....i nakon što to još jednom pročitam,
swe obrišem........i tako weć dwadeseti put......ali nema
weze....ne odustajem....znam da ću napisat nešto s
čime ću bit zadowoljna.......tako je bilo i jučer......popela
sam se na krow obližnje zgrade......bez brige.....ne da
se ubijem nego da ulowim inspiraciju koja mi u zadnje
wrijeme neprestano bježi.......a i krow je rawan tako da
nije bilo opasnosti.....čak ni za mene, totalno
nespretnu......sjela sam na pod i stawila bilježnicu pored
sebe.....u ruci sam prewrtala olowku....siwo sunce jedwa
se naziralo kroz guste kišne oblake...moje wrijeme......
promatrala sam grad.....ljude.....aute....ptice.....swe se
činilo skladnim......počela sam razmišljti....swaka osoba
koja je prošla ulicom, ima swoi žiwot....swoju priču....
knjigu...koju s wremenom priwodi kraju......s kojim ciljem?
da je zawši narawno......ali ne bilo kako....nego na naibojli
mogući način......a narawno...uwijek može još bolje......
jer sawršenstwo...što god bilo......je apstraktan
pojam......i granica mu je nepoznata.........nakon nekog
wremena, počeo je puhati wjetar....a s njim se pojawila
i moja inspiracija......počela sam pisati pjesmu.......ali,
kako se wjetar postepeno pojačawao, swe sam teže
prisiljawala listowe na poslušnost......spustila sam olowku
i ustala......kosa mi je letjela nošena wjetrom......ali nije
me bilo briga.....užiwala sam u prizoru siwog grada.......
saswim tiho, počela je kiša.....krupne kapi padale su oko
mene.....za razliku od temperature zraka, bile su
hladne......čulo se samo njihowo tapkanje po betonu i
brujanje auta u daljini.......papir sa pjesmom, kojeg sam
nešto ranije istrgla iz bilježnice, odletio mi je iz ruke........
nema weze....kiša je napokon čula moju priču.......
ewo i pjesme s papira:
kiša....
siwi dani prolaze pored mene....
odnosi ih wjetar......
ostajem.....
znam da ništa wiše neće biti isto.....
prewiše je toga izgoworeno....
wiše ni wjetar nie kao prije....
odlazim....
kiša....
*znate weć šta trebate s pjesmom...;)
probudila se na liwadi......okružena cwijećem..........
izranjawano lice ispirale su joi jutarnje kapi kiše..........
slabašne zrake sunca probijale su se kroz oblake......
još je bila potpuno mokra od sinoćnjeg pljuska.......
pekle su je swiježe ogrebotine od neprestanog probijanja
kroz šumu.......ipak, osječala se prediwno.......
užiwala je u blagom powjetarcu koi joi je odnosio misli u
nepowrat...............prepustila se prirodi............
posljednjim atomima snage podigla se u sjedeći
položai..........zagledala se u daljinu....nigdje kraja
liwadi...........samo cwijeće....... leptiri.... sunce.........blaga
kišica..........potok u daljini........... i ona........primjetila
je da joi se nešto brzo primiće........bar kad se htjela skloniti
u stranu, prepoznala ga je........bio je to njen pas.............
riki..............zaletio se prema njoi izraza lica kao da je
uprawo widio naiweći komad šunke koi čeka samo
njega........dotrčao je i strowalio ju natrag u trawu........
"riki....prestani..... dobar pas.......nemoi sliniti.........
heei......." nije se mogla prestati smijati.........
narawno, nije zaborawila tko je......jako se dobro sječala
zašto je prošlu noć trčala šumom....znala je da je
bježala od sebe........ali wiše je nie bilo briga.....znala
je da je uspjela...........barem nakratko, wratila se u prošle
dane djetinjstwa ispunjene igrom........suncem...........
smijehom......u dane kad su joi baka i djed hodali
zemljom.......znala je da im sada ništa ne fali....na kraju
krajewa, bijele obale čekaju swakoga...........
ali falili su joi njihowi glasowi.......
sad....nakon toliko wremena....ponowo je sjedila tu.....
na onom istom mjestu....i bila je...........slobodna..........
*pustite si pjesmu.....
sjedim u sobi......na toplom tepihu.........i
razmišljam.........a to weć samo po sebi nije
dobro.........u sobi nije hladno.........ali nema sunca..........
oblačno je..........kiša je uprawo prestala...........
razmišljam o nekoliko pretkodnih mjeseci...............i
brine me činjenica što sam jedina osoba kojoi
ne želim wjerowati.....nemogu.......jer sam ujedno i jedina
osoba kojoi sam wiše puta dozwolila da me razočara............
i to samo zato što ne slušam samu sebe.....uwijek se
pojawi neki glas koi me odwede na neki drugi put.........
put na koi inaće, da nema tog glasa, nebih ni
pomislila...........ali ipak odem............i zaglawim.....a
onda se wračam...........i gubim wrijeme.........gubim dane.......
snagu.......... sebe.................do sada sam se
swaki put uspjela wratiti na prawi put i uwjeriti samu
sebe da je to bila pogreška.........oprostiti si.....i reči si
da drugi put moram bit opreznija...............bez obzira na
to, ponowo zalutam......i ponowo se tražim...........kao
da sam u začaranom krugu........ali počinje mi bit
jasno da........swe mora proći......čak i to..................
počinjem osjećati krai...........dan, kada se neću moći,
ili znati wratit na staro.........ako sam toliko dobra
osoba ko što neki ustrajno twrde, zašto onda nemogu
pomoći samoi sebi kad mi je to naipotrebnije? nego
uwijek čekam neko čudo.....neku wišu silu da mi šapne
koim putem dalje......lako je drugima dawat
sawjete...........lako se prawit pametan kad nisi ti u
pitanju......al kad treba pogledat samom sebi u oči i
priznati da tako nejde dalje, zaprawo widiš kakaw
si..........i sad widim da..........nisam ništa wiše, nego
obična, naiobičnija kukawica............zato si i ne
wjerujem...........zato i bježim od sebe........zato se
ponekad boim skrenuti pogled prema ogledalu,
da slučajno ne widim ono šta je unutra........ono iza fasade
lica........zato sada zwučim poput razmaženog
pubertetskog derišta u pms-u.......samoi sam sebi
smješna.................ali znam da............swe dok ne
počnem wjerowati jedinoi osobi od koje nikad neću
moći pobjeći, koliko se god trudila.....stajat ću na
mjestu...............jer nitko me neće woditi kroz žiwot......
to moram sama...........zasad, to još jednostawno
nemogu....ali wjerujem da ću i ja jednog dana bit.........
hm.........swoja............
ustajem s tepiha......približawam se prozoru...........
rukom dotićem staklo iza kojeg blistaju sitne kapi
kiše............i pitam se........jesam li to stwarno ja?
*prije nego počnete
čitati pustite si owu pjesmu....:)
Dakle.....vlak je krenuo..........promatrala je
kako snježni krajolik promiće pored napola
smrznutog prozora.............ali misli su joi bile
daleko...............tamo gdje je snijeg još
dublji........tamo gdje su noći mračnije..........
gdje se čuje zawijanje wukowa......na
mjesec.........ali ona ne wjeruje da tamo
nema žiwota.........ona zna da postoi
plamen.........zna da postoi srce..........glawu
joi prekriwa kratka razbarušena crna kosa........
kosa, koa je prije samo nekoliko tjedana bila
duga i uredna.............odrezala ju je....
žiletom...........istim onim od kojeg potjeću i
tragowi na njenim rukama...................jer to je
njen način borbe.............kad nemože sa
sobom, uwijek može protiw sebe..............i ide
joi.....ali do kada? nije ni ona toliko jaka da
može cijeli žiwot sama...............niz obraz
joi se spušta suza..............tuga?ne..........
nada?da.............baš to.............strah?
možda............osjeća prazninu u želucu..........
crnu rupu............koja ju proždire iz nutra.............
tigar u njoi swe je slabiji..........swe se teže
nosi sa boli........swe je ranjiwiji.....ali ona
ide dalje...........ne odustaje...........jer swoi je
cilj weć donekle postigla...........cilj koi neće
nikad zaborawiti..........a kako bi i mogla...............
jer............kad među dwadeset i dwije tisuće
ljudi pronađeš osobu koju tražiš.....to je nešto
šta se nemože opisati........samo jedan
pogled..........onai prwi......i osmjeh.............gowori
wiše nego šta je ljudska ruka sposobna
napisati...............poput drewnih pjesama
Rivendallskih vilenjaka......
ona i dalje sjedi u wlaku.............posebnom
wlaku.............wlaku žiwota...........i dalje joi suza
klizi niz obraz........tada......baš tada, kad ona
to naimanje očekuje desi se nešto što je wrati
u žiwot............počinje kiša...........usrewd
zime............neobično, znam............ali takwa je
i ona.........sama kiša........neobična...........
hladna............kiša je padala i onog dana.....
sjeti se ona..............stajala je na trawi......okružena
mnoštwom...ali kao da je bila sama..........ne
baš potpuno...........znala je da je tu još jedna
osoba....osoba koja misli isto što i ona..............
osoba koja ne proklinje kišu.....i koja ju ne
optužuje za kwarenje ugođaja.................osoba
koja kišu smatra znakom baš kao i ona................
ona gleda kišu................kroz prozor..............užiwa
u njoi...........baš kao i tada............u srcu nosi swjetlo
duše kojoi je poswečen owai post.......i
pušta..............pušta da ju wlak odnese do
sljedećeg križanja..............
will i ewer see u again??:)
*owo je još jedna pjesma iz crtića.....
slušajte i nju....ako wam se da.......
Swaki prewisoki let zawršawa udarcem o zemlju
i slomljenim krilima........to nam je swima jasno.......
al neki poput mene uporno rade istu pogrešku..........
zašto, baš kad se swe čini napokon normalnim.........
čak možda i wiše od toga.....šta je kod nekih...
opet poput mene....welik uspjeh,.........moraš
shwatit da je to bila samo još jedna obična iluzija?
nekako se još uwije nadam da nije tako....al
nemogu se zauwijek nadat...........
jer riječi su riječi.........znače nam mnogo.....nekad
i wiše nego šta mislimo........a nekad su obične...
prazne....prozirne i izgoworene
tek tako........iz čiste prowale inspiracije.........
ponowo ista pogreška....ponowljena weć tisuću
puta............dopustila sam samoj sebi da
powjerujem u njih...................u riječi...................
sad mi se čini da nisu bile iskrene........možda
griješim..........al čine mi se praznim..............
praznim kao što je kišna noć..................owo užasno
zwuchi.......nadam se da grješim.............................
ah.....ne želim was zamarat..............nikoga od
was..........jer.....owo moram rješit sama sa
sobom.....................mislim da owai put znam gdje
je problem....................u meni.........i.........i nema
smisla dowršawat rečenicu........
a naslow........je.....istinit.............došlo mi je da
odem........da obrišem
blog...........samo me jedan klik miša djelio od welike
pogreške..................imam osječai da bih izgubila mnogo
wiše nego što mogu time dobiti..........iako wiše nisam
sigurna ni u to šta sam uprawo rekla........ako ništa
drugo, izgubila bih priliku da se wratim........a to je weć
wiše od onog šta mogu podnjet..........
zasad još nisam ništa izgubila......(hope so......)
osim možda sebe.........i swoje glupe iluzije da......
ponowo nedowršena rečenica............al naći ću
se ja..............samo moram tražiti malo dalje owog
puta............malo bliže kraju...............
ne želim gubit ljude do koih mi je stalo........
to prewiše boli........pogotowo kad
znaš da si sam kriw.......
ili barem tako misliš................
..........i neznam kad....i
neznam gdje.....ići ćemo istom stranom ulice...........
srest ćemo se.........uswijetu tajni....mi
nismo sami...............
.....grizem se.....brinem se.........ko je zajebo stwar.......
ne misliš li da mi duguješ nešto?par riječi bar..........
.......pričai samnom....zašto moraš otežawat swe?
glupo se osjećam.......kad šutiš krai mene.........
(inače mrzim riječ dug.......jer nitko mi ne duguje
ništa......al to su riječi iz pjesme i ne želim ih mjenjat.........
i još jedna napomena.....preskočila sam par
stihowa u pjesmama........)
pozdrawljam was.........was koi me
još uwijek čitate.........
Zaborawili ste.........idete dalje...............žiwite swoi žiwot
kao i obično i dani wam se izmjenjuju na, do sada nam
swima poznat način..............dan dolazi nakon noći......
swijetlo prepušta swoje mjesto mraku.................sunce
otkriwa swe tajne..........dok mjesec daje šansu i onima
koji lutaju tamom...............i tako redom, dan za
danom..................ništa se ne mjenja.................swe, kao
da se ponawlja..............weć je ušlo u kolotečinu.................
monotonu i dosadnu.........al zašto išta mjenjati kad može
postat još gore?.........nema smisla riskirati.....................a
ustwari nije nam ni tolko loše...........žiwimo swoje
žiwote.......daleko od pogleda.......daleko od swijeta...........
na obali jezera..........čekamo, ni sami neznamo
šta...............waljda neki znak.............znak da nas ima
još..............da ne čekamo uzaludno...............i ide
nam.........ne odustajemo.................
a onda saswim nenadano...........padne kiša.................
obična..............ali za nas posebna.......jer smo............
zaborawili na nju............zaborawili smo kakwu sposobnost
ožiwljawanja, ali i uništawanja u sebi nosi..................nije nas
bilo briga za male stwari................i tko zna kako je bilo kada
su se ponowo sreli...................one noći.............je li padala
kiša? ili je samo puhao wjetar...........mislim da oboje................
rekao joi je da ju woli...........da, izgoworio je to.............skupio
je hrabrosti.................a ona? je li rekla i ja tebe?......ma
ne..............rekla je........koja si ti swinja! sad si se sjetio!
sad kada je weć ionako prekasno...........kada je gotowo..........
sada kad te wiše nema...................
da, stajala je sama na tom mostu...........njega nije bilo.............
weć godinu dana..........a još uwijek se ništa nije
promjenilo...........još ga woli.............još joi je samo on u mislima...............
zašto mu nije to mogla reći kada je bio
owdje? kada su još imali wremena...........malo ali imali su ga.....................
znala je zašto............nije joi bio bitan.............
nikad joi nije bilo dowoljno stalo do njega...........barem je
tako onda mislila............a sada shwaća.............narawno, prekasno................
i sad mrzi samu sebe.............mrzi se
zbog wlastite gluposti...............zbog toga što on nije tu..........
što ga nemože wratiti.......................
i baš u tom trenutku, kada se ponowo počela
slamati..............začula je njegow glas...........pjewao je......
uz zwuk gitare..........pjewao je onu pjesmu koju joi je
pjewao i onog dana kada su se po posljednji put poswađali...........
pjesmu, moi bijeli labude..................riječi
su dolazile iz zraka koji ju je okružiwao...........bile su
bolne...........a zwučale su owako..........i baš me briga tko
te noćas, wozi kući.......briga me..........i ako si i sretna ko što kažeš.....
mada znam da lažeš.........swe to ubija me...........
grlim hladne jastuke............moi bijeli labude..............i tako dalje.............
wjerujem da mnogi od was znaju tu pjesmu...................
uhwatila se za ogradu mosta kako
bi se zadržala na nogama, ali nije pomoglo..............suze
su se weć počele spuštati niz njene obraze...........konačno
joi je postalo jasno da je sama............da ga wiše nikad
neće widjeti.................i kriwila je sebe................swi znamo
da za to nije imala razloga.........jer..........nitko nemože
samo tako, jednim zamahom čarobnog štapića ukloniti
tumor s nečijeg mozga.....................
sjedila je tako, na morkom asfaltu potpuno slomljena...........
dok se swijet oko nje rušio...................
tada..........da, uprawo tada, kada je weć swe bilo
gotowo...........kada je odlučila da nemože dalje..........da
treba odustati i prepustiti se diwljoi rijeci pod sobom..........
začula je swoje ime..................netko ju je doziwao..............
oswrnula se i ugledala tamnu priliku kako joi prilazi.........
prepoznala ga je...............bio je to njen brat.............došao
je do nje i spustio se na pod da joi može widjeti
lice.....................još je plakala...........uhwatio ju je za
ramena i podigao na noge...........naslonio ju je na ogradu
mosta i rekao.............ne odustai............znam da ga
woliš još uwijek ali ne odustai, molim te! trebam te.......
i mama te treba................ogrnuo ju je swojom jaknom,
prebacio ruku preko ramena i poweo ju prema
kući..............na kraju mosta ona je zastala, okrenula
se i tiho rekla..............i ja tebe.................
bila je owo tužna priča o izgubljenoi ljubawi..........ali
nije owo samo ljubawna priča koju sam došla podjelit
s wama iz čiste dosade........ne.............ono što wam
zaista želim reći, i zbog čega sam se trudila poprawit
net........je.........to da ne propuštate prilike u žiwotu...........
ko zna koliko ćete prilika još uopće imati da budete
sretni...........oni su swoju propustili.........nemojte raditi istu pogrešku..................
a ja se sada wraćam swom jezeru...............narawno,
nastawljam pisati.............još samo da se ispričam
zbog duljine posta..........al kad jednom naiđe prawa
inspiracija, jednostawno nemogu odoljet a da je ne iskoristim................
do sljedećeg susreta, ostawljam pozdraw.................
Munja je sjewnula....oswjetlila je potpuno zamračenu ulicu....
samo je još ulična lampa bacala treperawo swijetlo na
okolni beton.....kiša je lijewala....kroz guste se oblake blago
nazirala swijetlost punog mjeseca....
stajala je uz prozor......raspuštena smeđa kosa padala joj je
bežiwotno niz ramena.....čelo joj je bilo naslonjeno na
prozorsko staklo, zamagljeno od njenog toplog daha...tresla
se od powišene temperature.....boljela ju je glawa......unatoč
boli, pokušawala se koncentrirati na jedinu stwar koja ju je
uwijek uspjewala smiriti....kišu......suza joj je potekla niz
obraz........tko zna....možda se to nebi ni desilo da nije razmišlala....
uprawo su joj misli natjerale suze na oči....
sječanja.....bilo ih je prewiše...predugo je swe čuwala u sebi....
šutjela......zaborawljala.......morala je to nekako
izbaciti iz sebe.......moralo je doći do owoga.....morala
se jednom slomiti.......znala je da je sama kod kuće....
da je nitko nemože widjeti....bio je mrak.....i uprawo joj
je to bio poticaj da se
napokon prepusti osječajima....nije bilo lako.....nekoliko
si je puta pokušala pregristi jezik.....obrisati oči i reči si....
"ma dai...što ti je?! saberi se!"...ali nije mogla....nije imala snage.......
ponowo je sjewnula munja....stresla se....toliko
se zanjela u misli da nije ni primjetila kako se newrijeme
pogoršalo.....daleko pod prozorom, ugledala je psa....
potpuno smočenog......promrzlog...samog....tužnog......
podsjetio ju je na nešto......željela se spustiti po njega....
ali čim se pomaknula, zawrtjlo joj se u glawi......wratila se
prozoru.....pas je našao zaklon u staroj otworenoj garaži
nedaleko od njene zgrade.......swi su bili sigurni...a ona se
osječala tako.....samo....napušteno....izubijano.......nije
znala zašto......imala je prijatelje.....koji su uwijek bili uz
nju....ne puno ali imala ih je........
ponowo se stresla....začula je otključawanje wratiju....je
li moguće da je toliko wremena prowela pred prozorom...
da se roditelji weć wračaju?
upalilo se swijetlo u hodniku...a ona se još jednom
okrenula prozoru....pogledala u ogledalo.....i ugledala.....ugledala.......mene.....
-ewo još jedne moje pjesme.....napisana je prije
otprilike godinu i pol.....
Mrak...
tišina...
zvuk kiše na pločniku...
moji koraci...
ništa više...
samo tišina i moje misli...
razmišljam o tebi...
zastajem na mostu ozbiljno razmiišljajući
da stanem još korak i okončam
ovu muku...
opet mrak...
tišina...
ne vidim izlaz...
nemogu se više boriti...
ne bez tvoje pomći...
jedina je ironija što se
baš protiv tebe borim...
crne kapi padaju oko mene...
hladne su...
daleke...
osjetila sam nešto bliže...
kristalno...
jednako bolno...
možda i bolnije...
topla mi se suza slijeva niz obraz...
za tebe...
odlučila sam...
stati ću korak...
nemogu...
nešto me koći...
strah...
panika...
užas...
bol...
i...
nada...
možda uzaludna ali je tu...
osječam tvoju prisutnost...
ne želiš da to učinim...
ne puštaš me dalje...
u smrt...
dio tebe opirec se tvojoj odluci da me izbrišeš
iz života...
zaboraviš...
opet strah...
mrak...
tišina...
ostajem stajati...
taj je korak pretežak korak za mene...
barem sada dok još ima nade...
krenut ću tvojim stopama...
pritom upotrijebiti sve što sam naučila...
možda mi to pomogne da shvatim...
možda...
jednom...
a do tada...
opet strah...
mrak...
tišina...
samoća......
danas sam owdje iz razloga.......što su mi neke stwari
postale jasnije......shwatila sam.....na žalost prekasno....da
prawih ljudi wiše gotowo i nema na owom swijetu.......
ljudi....ljudi sa srcem.......prawim žiwim srcem polako izumiru......
nestaju.......ali nije ni čudo.......u swoj gomili žiwućih
strojewa, kako jedno toplo biće koje osjeća i koje se trudi ne biti
zaborawljeno može opstati?! jako teško....gotowo nikako.......
ipak.....baš sam owdje na blogu upoznala nekolicinu takwih
ljudi koji se trude....koji ne odustaju......koji se bore......swaka
im čast!
ali wratimo se onim drugim....bezosječajnim strojewima koji
gledaju samo swoju korist......i uzdižu ljudski rod daleko iznad
granice na kojoj se stwarno nalazi.......kako samo mogu biti
toliko bezosječajni?zar im zaista nije stalo nidokoga?zar
zaista ne shwačaju da uništawaju i sebe i druge....i swe za
što su se ljudi poput ranije spomenutih godinama borili?!
prije par dana gledala sam jedan film.......film je.....ništa posebno.....
donekle zanimljiw....ali jedna mi je scena zapela
za oko....nisam mogla wjerowati wlastitim očima da je netko
sposoban za tako nešto.....wukowi......prikazani su kao
najgora čudowišta....kao ubojice koje kolju iz zabawe..........
narawno widjelo se da to nisu bili prawi wukowi....bile su
samo kompjuterske warke....čak bi i najmlađe dijete
primjetilo da nema onog čarobnog sjaja u njihowim očima....
onog znaka beskrajne iskrenosti i čistokrwnosti koje swaki
pravi wuk posjeduje......
gade mi se takwi ljudi!.....ljudi koji izokreču stwarnost u wlastitu
korist ne mareći za swe ono što su usput uništili........
takwe osobe iz meni nejasnog razloga misle da su ljudi i
znad swih žiwih stworenja na owom swijetu......što je i wiše
nego daleko od istine.......
uzmimo kao primjer wrijeme.....kad dolazi neka prirodna
katastrofa....kad priroda napokon odluči uzwratiti udarac......
tko će biti upozoren? ljudi? narawno da ne....prwi koji će
osjetiti opasnost su narawno žiwotinje.......
žiwotinje koje se tako zowu jer su im ljudi nadjenuli to
ime.....ali....po mom mišljenju....ljudi su najweče
žiwotinje........najweče zwijeri....gore i od onih koje je
priroda zamislila........oteli su se kontroli.........i sad
uništawaju swe pred sobom.......
koče ih još samo pojedinci koji se poistowječuju sa žiwotinjama
i nedaju diwljacima da se u potpunosti otrgu s lanca.......
i sad was još jednom na kraju pitam: GDJE JE NESTAO
ČOWJEK?!
-owo što slijedi neke su od mojih pjesama......
Sjedish u kutu mrachne sobe...
lice ti obasjava svjetllost kamina...
kraj tebe je lokva krvi...
gledam te u tišini...
čujem samo tvoje jecaje...
dok vani sudbina razara sve što je preostalo,
ovdje u sobi,
dva se života polako gase...
Ležim na kamenom podu i uživam u samoći....
slušam prekrasne zvukove tišine....
gledam u strop oslikan krvlju...
misli mi se probijaju kroz gužvu prazne sobe....
grije me hladnoća...
pijem iz vrča u kojem je voda odavno presušila....
ležim ne obazirući se na ljudske kosture koji me okružuju...
zauvijek ostajem u svijetlu beskrajne tame...
Gledam u golemi sat na zidu...
Neprestano raste...
Nepotrebne ga laži sve više ubrzavaju..
Vrijeme guta sve pred sobom...
Hvata me panika...
Počinjem shvačati da mi vrijeme istiće...
Bojim se da ti neću stići reči što zaista osjećam...
Gledam se kroz maglu...
odraz u ogledalu sve je blijeđi...
pojavljuju se crne mrlje...
sve ih je više..
potpuno mi prekrivaju lice...
nestajem...
Izgubila sam polovicu sebe...
ostala je negdje u tami...
vjerojatno luta šumom...
gleda zvijezde...
usamljena je...
osječa bol...
možda je netko progoni...
što ako je pokušaju ubiti?
što ako joj naude a ja nebudem u blizini?
previše bi krvi bilo proliveno...
krećem kroz mrak tražiti polovicu sebe...
neću odustati makar trajalo cijelu viječnost....
Sjedim uz prozor...
slušam kišu kako pada...
u svakoj je kapi dio mene...
dio mog života...
sve naglo staje...
kapi ostaju nepomično drhtati u zraku...
u jednoj sam zamjetila nešto što me zamalo ubilo...
dio tebe...
tvog života...
tužnu priču...
pomješana je smojom...
zajedno čine propast...
dvije su se tužne sudbine srele...
silom su odvojene...
pretvorene u smrt...
Ja sam slučajni prolaznik kroz voj život...
samo to...
ne obaziri se...
ne pravi se da ti je stalo...
dovoljno sam čula...
previše sam puta slomljena plakala...
nemogu više...
Jeste li se ikad našli u situaciji da stoite na pola puta?
Jednostawno ste stali i čekate.....Bojite se produžiti jer tko
zna što was swe čeka iza ugla, a opet nemožete se ni wratiti
jer kao što je swima poznato u žiwotu nema natrag...nema
tipke koja bi was wratila kako biste nešto promjenili ili isprawili
.......ali nije na meni da rasprawljam o tome, pa ću se
jednostawno wratiti swojoj temi....
Dakle....cijeli se swijet i dalje okreče ali wi ste stali...što was
je zaustawilo? odgowor na to pitanje imate samo wi iako
toga možda niste niti swijesni...jednostawno ste se zaustawili
usred wlastitog puta prema neizbježnom kraju i nemožete
se ponowo pokrenuti.....je li stwar u wama? jeste li wi kriwi
što stojite? jeste li wi ta sila koja wam neda dalje? jeste li
nedowoljno dobri za nastawak puta? ako je tako, što wam
preostaje? hoćete li ostatak žiwota stajati na istom mjestu
dok sjene drugih ljudi potpuno bezosječajno i bezobzirno
jure pored was? ili će wam biti bolje ako takwu situaciju
jednostawno okončate na najbezbolniji mogući način?
odustanete od swega, pozdrawite se sa swima i dopustite
vremenu da vas proguta i zarobi u wječnsti??
ne.....nemožete si dopustiti da tako olako odbacite swe što
ste pokušawali izgraditi....za što ste se borili cijeli žiwot....
Dakle, odlučili ste pričekati........stojite i čekate.....
promatrate zwijezde......i još uwijek čekate....ali što
zaprawo čekate?čak
i ako znate što čekate, hočete li to doista i dočekati?? ili
bezweze gubite wrjieme??
i tako stojite na tom mjestu dok se u wama napokon ne rodi
spoznaja da nitko ne dolazi....sami ste.....cijelo ste wrijeme
sami......a okružuju was hladne kamene spodobe bez
ijednog osječaja....Shwatili ste....zaprawo ste cijelo wrijeme
čekali sebe......znaći, swe što trebate jest nastawiti hodati....
ali kako? prewiše was je
strah onoga što dolazi........
Tražite prewiše od sebe....još niste ni krenuli a weć razmišljate
gdje ćete zawršiti......bitan je korak....onai prwi i najmanji korak
koji će was pokrenuti.....koi će izazwati cijelu lawinu sljedečih
koraka....i waše će was noge napokon....nakon dugo wremena...
nekamo ponjeti........
NE ZNAM.
.......jedina istina........
ja sam....hm....čowjek.....osoba......biće.........prazne riječi......
nešto nedefinirano??nemoguće...pa postojim!
ja sam ja....i samo ja i jedino ja.
na žalost?
na sreću?
NE ZNAM.
owai post pišem isključiwo zahwaljujuchi komentaru jedne
prediwne osobe.....:) nadam se da je toi odobi jasno da goworim
o njoj...( njemu, preciznije gledano...)
a poswechen je (post) swim diwnim osobama koje zhiwe swoje
zhiwote ne znajuchi točno definirati što su zaprawo......i narawno
swima onima koi još nisu odustali od čitanja owog bloga u
kojem se powremeno jawljaju moje rastrgane misli i emocije.....:)
što zaprawo owai post želi poruchiti?
NE ZNAM.
možda da was swe jako wolim i da mi mnogo značite u žiwotu....
rekli su mi neki da žele widjeti sretan post....
je li owo nesretan post?
NE.
je li sretan?
NE ZNAM.
owai je post...hm....iskren.....
vuk.....
žiwotinja.....
idol mnogima....
i meni?
NE ZNAM.
možda....sawršen je.....
možda presawršen za mene....
možda....
NE ZNAM.
što zaprawo znam?
ZNAM da je zemlja okrugla, ali da je
čovjek čovjeku najvecha kružnica!
i da, owo je ISTINA, ali nisam ja owo izmislila...owo je rečenica
iz prectawe u kojoj glumim na lidranu...i u kojoj se swe wiše i
wiše pronalazim.....
neki znaju o čemu goworim....neki ne....
NIJE WAŽNO.
wolim was**
slike....
tko zna....mozhda je owai post najawa necheg welikog u mom zhiwotu......mozhda nowi pochetak.....a mozhda je to samo josh
jedan pokushai da zawaram samu sebe nechim što nikako nebi
smjelo biti owdje........
i tako....da ne duljim bzwz i ne gnjawim was swojim besmislenim obješnjenjima onoga što me okružuje, krenut ću odmah na ono
što sam zaprawo htjela danas podjeliti s wama.....
owo što je danas ostalo od nje, nije oduwjek bilo samo to..........
bila je sretna i nasmijana osoba, ali nešto se promjenilo.......
jednog je jutra ustala i pogledala se u ogledalo....je li joj lice koje
je widjela bilo poznato??ne......nikako ne....to nije mogla biti
ona...onako kako je stwarno izgledala bilo je nešto potpuno drugo....onako kako je zaprawo izgledala, mogla je widjeti samo ona....iznutra nije bila samo obichna osoba koju nitko ne primjechuje....iznutra je mogla biti swe što je poželjela....mogla je
plesati sa zwjezdama...pratiti pogledom zhiwot nekog malog
stwora koi bi nestao wech u sljedechoi sekundi....mogla je
rijechima opisati swaki osjechai koji bi se, mozhda samo i na
sekundu, pojawio u njenom srcu.....ukratko recheno,imala je
moch žiwjeti zhiwot.......ali....to nije ostalo tako....jednog se
dana, u samo jednoj sekundi swe promjenilo.......u jednom
je trenu promatrala kako crnog leptira napušta zhiwot, a wech
je u sljedechem pokushawala skupiti djelove wlastitog razbijenog zhiwota.......
što ju je snašlo??nije znala ni sama....jedino što joj je bilo jasno
jest to da je izgubila nešto weoma wrijedno......nešto wrjiedno zhiwota....možda samu sebe......
od tada nije ista......chak je i njezin wanjski izgled izgubio na wrijednosti......pochela se skriwati....zatwarati u najtamnije
kutowe wlastite mašte.....što je pokušawala??
pokušawala je stworiti swijet kojeg je igubila......nažalost,
to nije bilo moguche.....
prije ili kasnije i ona che to shwatiti......spoznat će da je sama....izgubljena zauwijek......a kad se to desi, pobijechi
će od swega....pobjechi će od ljudi...od swijetla......zalutati
će u nestwarnost....u iluziju....i tamo.....kada će to najmanje ochekiwati....u naidubljim zakutcima wlasite mašte, ponowo
ce pronachi sebe......
je li bilo wrijedno chitanja??
je li uopche bilo wrijedno pisanja??
procjenite sami.....
jedino što još imam za rechi je to, da swaka slika
zasluzhuje swoju prichu i osobu koja che joj pomochi
izraziti ono što se u njoj skriwa....
pozdraf swima koji ste imali strpljenja chitati owo...:)
danas sam iz škole izašla s gitarom u ruci....trebala mi je jer
smo moja najbolja prijateljica i ja swirale pod glazbenim i
zaradile smo petice iz zalaganja....:).....al to i nije tako bitno u
owoi prichi....na putu prema doma stale smo pred dučanom
da pričekamo još dwije prijateljice koje su bile unutra....pred
nama je stajala grupica ljudi.....reklo bi se naši wršnjaci ili s
godinom, dwije razmaka.......jedan je lik iz tog društwa došel
do daychi i mene i onak pametnjakowich pita:TO SU GITARE??
a ja onak:ma neeeee BUBNJEWI!!
i tak neš kao ko si ti....ko smo mi...tralala.....niš posebno....
tip e mlađi od nas oko pol godine........i onak pita on dal more
malo swirat.....ajd nek mu bude....uzme on gitaru i počne swirat
stairway to heawen....lol.....a ja luda za tom pjesmom s obzirom
da ju i sama pokušawam naučiti.....i tak....swira on to i swira....
i ode on na bus.....hehm.....a ja stojim i gledam i pitam se kolko
je ljudi sam tak prošlo kroz moi žiwot.....kolko je prozirnih ljudi
swud oko mene i tu i tam neko odluči izaći iz swjeta sjena i
progoworiti jezikom gotowo istim kao što je moi.....erm.....da.....
jesam li i ja samo sjena u tuđim žiwotima??
glupo pitanje....narawno da jesam......ali nekad se pojawi želja.....izneneda i nezaustawljiwo izbije na powršinu.....
ponekad poželim da nisam samo sjena.....je li i on bio samo
sjena??hoću li ga ikad wiše widjeti??
Dim nad belo rjuho se vali
Kje so bistra tla da bi z njih pili zrak
Vse kar vidijo oči zla podoba je v temi
Divjaki se bojijo ujeti vile sna
Neznana moč objesta
Neznano jim daje strah
Ko ubija se hudiče
trepeta roka in glas
Prebujajo se volkovi
Prebuja se divja sla
Ne rabim obljub samo iskren obraz
Mast urbano zlo brez bolečin zaboli
Kot se mit nevedočim ukrivi
Malo senco riše zmaj ko zenit je Sonca kraj
Tisto ni vampir v svojo dlan sem ujel sveče sij
Neznana moč objesta
Neznano jim daje strah
Ko ubija se hudiče
trepeta roka in glas
Prebujajo se volkovi
Prebuja se divja sla
Ne rabim obljub samo iskren obraz
Ne vidi se dna ne upa skočit v vodo
Ne vidi se dna boji se plavati ne zna
Naj vara nas to
Neznano daje tudi čar - neviden dar
Neznana moč objesta
Neznano jim daje strah
Ko ubija se hudiče
trepeta roka in glas
Prebujajo se volkovi
Prebuja se divja sla
Ne rabim obljub samo iskren obraz
le iskren obraz
...............
owo je pjesmica od sddharte......i.........jako mje lepa,pa eto....
Nisam dobro jer razmisljam......
cijelo wrijeme....
i nemogu prestati......
nikako nemogu prestati......
a to boli....
razmisljati o odredenoj osobi koja mozda owo
uprawo cita,(makar ne wjerujem.....nisam ja te srece)
i ne moći ništa
promjeniti, uništawa moždane stanice......doslowno....
ali,ima li uopce smisla mjenjati bilo sto??
ili je owako najbolje??
ali ako je, kako bi tek swe izgledalo da nešto krene
po kriwu??
da se negdje jawi samo mala, najmanja pogreška,
swe bi se srušilo.....ili možda ipak nebi??
prewiše pitanja...i swa su wezana uz........ah......
ko da je bitno o kome se radi.....
sjedim u sobi i razmišljam.......
ili bolje recheno, zamišljam........
nowi swijet.......
u kojem je swe drugacije....
u kojem ne moram i ne zelim nista mjenjati....
ali je li to rješenje??
mogu li ikako pomocu tog swijeta promjeniti
ono što me smeta ili boli u stwarnosti??
ne.....
to je jedini i tocan odgowor....
NE.......
blista u tami.......
bode oči.......
zašto ne??
zašto NE????
ZAŠTO UWIJEK NEEE?!?!
vrištim....
zamišljam se kako wrištim......
u tom swijetu.....
sawršenom....
ali kako??
nebi li me tai swijet trebao štititi od bilo čega što
bi me moglo natjerati na wrisak??
trebala bih biti sretna.....
ali....
ako sam sretna,zašto onda wrištim??
zašto mi se oči pune suzama???
ne...
čekai...
stani!
STOJ!!
vračam se!
hoču se wratiti!!!
mislim da znam u čemu je problem.....
zaprawo,sigurna sam.....
kako sam samo mogla bti toliko glupa?
pa swe je bilo prewiše jednostawno....
trebala sam i prije shwatiti...
MORALA SAM....
tai je swijet moi......ne......
on je SAMO moi....
pa kako bi onda ti mogao biti u njemu?!
zašto sam te tamo tražila??
sada je swe jasno.............
ostat ću u stwarnosi i tamo te potražiti....
tko zna.....možda mi se konaćno posreci..........
možda shwatiš............
Sjeo je pored jezera....
njegowe su oči bile zadubljene u dubinu....
na odrazima mu je sjala bijeda mjesećeva svijetlost....
tako stwarna, a tako nedostižna....
sjedio je na molu udaljen od obale....
okružen vodom....
crnom vodom....
nepoznatom....
u daljini je nešto uznemirilo površinu vode....
začuo je nekakaw zvuk....
iz daljine....
iz sredine jezera....
zov....
zov koji je samo on mogao čuti....
ostao je sjediti....
nije se htio odazvati poziwu mračnih kapi što su šaputale o tajnama iz dubina....
ipak, bio je swe slabiji....
swe se teže opirao....
kao da je neka sablasna sila crpila swu snagu iz njega....
još se uvijek borio....
naprezao je swe mišiće kako nebi izgubio owu bitku....
bitku sa jezerom....
bitku koju nikako nije mogao dobiti....
ni sam nije znao zašto je uopće došao do jezera te noći....
vjerojatno ga je ta ista sila na to natjerala....
od naprezanja je osjetio bol u prsipa....
napokon se potpuno slomio....
ustao je i skočio....
taj je skok trajao čitawu wječnost....
njegov zaprepašteni udah....
i posljednji izdah....
progutala ga je beskrajna tama....
poslije toga više nitko nije čuo za njega....
samo je ono jezero još uvijek šaputalo njegowo ime....
-uf.....neznam zašt sam ve owo napisala....ni odkud mi to....al jednostawno mje došlo f glawu....hm....da....opet ja o wodi....ao čemubi drugom.....kai cesh...
Zasht uwjek swe mora biti tak komplicirano?!?! Ewo pishem vech
drugi post u par dana...... imam o cemu pisat, ali neznam kak da
to napišem a da nikog ne povrijedim.......i neznam kolko mi je od
toga swega uopche jasno.... =(....nisam ni ja....neznam, neko
ko zna rješiti swachije probleme....zaprawo neznam ni svoje riješiti.......ah....ali ko nebu opmogel frendowima i frendicama
dak te trebaju....ne? neznam ubiti kai oču rechi s owim postom al......waljda nesht ocu.....ma, ko bi mene kuzhil....??
Pa da.....naslow je recimo istinit....tu jesam, izgubljena jesam i to
vech dugo, ali ista......hm........to je jaaaaako relatiwan opjam.....
može li uopce čovjek biti isti duže vrijeme? ili se mjenja svakog
dana ili swake minute?? krenimo od pretpostawke da sam ista.....
hm.....pa žiwim na istom mjestu, u istoi sobi spawam, za istim
stolom se uchim, na kraju krajeva isto i izgledam........ali.........
nešto nije isto......nešto se promjenilo.....nešto što je stalno tu
negdje, osječam to, treba mi i swaki put mi izmakne, ali neznam
što je to........ljubaw? ma ne......to nikad nije dovoljno blizu......prijatelji?
.....ni to ne, to mi ne izmiće........najčešće.........možda sam to
ustwari ja......možda cijelo owo vrijeme sama sebe progonim,
lowim se ali nikako se nemogu dohwatiti....uvijek sam negdje drugdje.....nedostupna.........možda je cijelo owo vrijeme greška
u meni....u mojem sawršenom swijetu........hmm......a možda sam jednostawno spremna za vrapće...:p
-eWo wAm jOsH jEnA MojA pJeSmIcA za ThE eNd.....
bjelina bode oči....
svugdje je....
zasljepljuje....
nemožeš više gledati u nju....
ali....
tamo u kutu....
nije li to neka mrlja?
crna...
možda je žiwo biće....
da živo biće je....
nevažno malo živo biće....
to sam je....
Ewo,konačno mi ne šteka net tak ekstremno pa morem deti par
videa koji su mu feeeeeeejst smešni........hahahahahahahaha......
ma ugl. bute widli....trea se čovek malo i smijat u zhivotu ne??
KoMeNtAr SuViŠaN!!!!ne? hehehehehihihihihahaha.....
-bTw. iMa JoSh pOsLe ViDeA kOji Do wE nIsU BiLi Pa iH pOgLeDaJtE....=) laf ju pipol....=)
Nerem ja bez nowog posta....kak god to wama teško padalo..............nije da imam o čemu pisat, al kad pišem bar ne moram razmišljati o onome kai nechu da bude napisano....il tak nešt...
UgL.
Stajala sam jučer na balkonu......čekajući.....neznam ni sama što.......valjda samu sebe da shvatim kako svijet nije stao kada sam
ja to zamislila....zapravo već dugo ništa nije kako ja to zamišljam....
u tome i jest moj problem...valjda...u mojoj je glavi drugi svijet....potpuno odvojen od stvarnoga i samo moj.................do nedavno mi je to bilo dovoljno...a sada......hm.....sada me to plaši...više ne želim da bude
samo moi.....treba mi netko.......ne frendice....njih imam i makar im to ne pokazujem dovoljno često i uvjerljivo stvarno su mi bitne u životu........dakle.......treba mi netko tko se uklapa u moi svijet....netko poseban...netko samo za mene......ali.....gdje da nađem takvu osobu?
-OvO mJe Tak ZaKoN pJeSmA!!!!!To VaM jE MiX oD Siddharte (Male roke) i Dan D (Voda).....ZaKaC jE!!!nE??
Probudio me bljesak munje. Uplašeno sam gledala u poznate
sjene na zidovima. Ipak izgledale su strano i sabasno od slabog
žutog svijetla ulične lampe. Glasan zvuk grmljavine prolomio
se sobom i trgno me iz misli. Sat je pokazivao točno 1:30.
Ponovo sam budna u isto vrijeme. Već treću noć. Omotala
sam se dekom i gledala kroz prozor. Kiša je lijevala. Sve je
bilo tiho. Jak vjetar nosio je kišu po pustom parkiralištu na kojem
se nalazio samo jedan jedini crni auto. Lanac na košu lupao je
u ritmu tapkanja kiše o prozorsku dasku. Prelazila sam pogledom
po ulici. Odjednom, pogled mi je privukla crna spodoba. Ne
obazirući se na kišu, mirno je stajala naslonjena na vozilo.
Muškarac, zaključila sam po držanju. Podigao je pogled i
zurio u tamno nebo. Promatrala sam ga sa zanimanjem.
U jednom je trenutku skrenuo pogled prema mom prozoru.
Protrnula sam. Ne. To nije istina. Nemože biti! To nisi ti! Nisi!
Odlazi! Uhvatila sam se kako lovim histerične misli po sobi. Kada
sam odmah nakon toga pogledala prema parkiralištu, više ga nije
bilo.
Koš! Idućeg dana nisam mogla dugo ostati u stanu. Jako sunce
brzo je osušilo beton košarkaškog igrališta pasam izašla već oko
devet sati. Bacala sam loptu prema košu igrajuči sama protiv sebe
i pokušavala pobijediti misli koje su se nepotrebno vračale na
prethodnu noć. Shvatila sam da ova borba nema smisla. Sama sam
sebi bila presnažan protivnik. Pustila sam loptu i krenula u šetnju.
Hodala sam više od pola sata uopće ne razmišljajući kuda hodam.
Misli, moj najveći neprijatelj, ponovo su bile prikovane samo za
tebe. Zastala sam tupo zureći u vrata groblja. Prepala me činjenica
da sam dospjela upravo tamo. Otvorila sam ih i krenula dalje.
Sunčeve su se zrakeoštro odbijale od nadgobnog spomenika.
Ipak, lako sam pročitala ime.
Je li moguće da unatoć svojih mogućnosti još uvijek pokušavam preokrenuti vrijeme kako bih te vratila?!
-oVo sAm pRošLe GoDiNe NaPiSaLa f ZaDaĆnIcU iZ HrV.....
KaK vEcH NeKi zNaJu...tO Je MaNdO DiAo!!!
-tO Su OnI...
-i To sU OnI...
-oVo Je NjIhOvA PjEsMiCa...
Pull the triger,break down in a love affair
When I said I didn't care,you started searching for tomorow
Pull the trigger,my girl you're running all alone
I said I was back home,but I'm far away
And there ain't no point in the words i write
There ain't no way to know me
But it sure felt right when I saw your eyes
But now they feel like,oh yeah they feel like Mondays
And all my senses seem to shine through the day
Seem to shine through the day,honey that's okay
Yes all my senses seem to shine in the night
Seem to shine in the night,honey that's alright
In your heart girl,I see a jealous butterfly
You wanted me high,love,but I'm sober still
In your heart girl,there's nothing left but misery
Come dance while I'm getting free
I'm gonna lie again
Couse there ain't no point in the words I write
There ain't no way to get me
But I sure was high when I saw your smile
But now your alwayn,oh yes you're alwais gone girl
And all my senses seem to shine through the day...
All my senses seem to shine in the night
Seem to shine in the night,honey that's alright
And all my senses seem to be in this song
Thinking all day long,honey what went wrong
Tell me what went wrong
Tell me what went wrong
-hehe...supach je kai ne?!?=)
-OvO Su vAm nJiHoVa Dva NaiLePša ČlaNa...Baš Su sLaTkIšI...=)
-To WaM sU nEkE NjIhOvE pJeSmIcE...
-i To bI BiLo tO zA pRvI PuT.....kisSsa*
